Terapija glumom kao dio terapije kreativnošću rabi se kao pristup u kojem se klijent u svojim ponašanjima, facijalnim ekspresijama, emocijama te u govoru i komunikaciji oslobađa s ciljem da novi obrasci postanu dio svakodnevnice u kojoj će biti adekvatno primijenjeni. To mogu biti improvizacije ili definirane uloge iz stvarnoga ili izmišljenog svijeta, a osoba se u procesu mora dovesti do velike razine spontanosti, kreiranja vlastitih ideja i svakako ugode i zadovoljstva.
Koristeći terapiju glumom isključivo kao psihoterapijski pristup, moguće je posvetiti se djeci i odraslima koji imaju poteškoće vezane uz anksioznost, strahove, psihološke traume i druga blaža ili ozbiljnija stanja koja se odražavaju na zdravlje psihe. Osobe se može uvesti u scenarije u kojima će moći zaigrati neki lik iz stvarnoga života. U tom smislu u terapijskoj seansi se biraju scenariji koji su se zaista i dogodili, no njihovi ishodi na klijente nisu djelovali pozitivno stvarajući im teške emocije i traume, ostavljajući ih u nerazriješenim odnosima, u razilaženju s okolinom, u svađi, u fizičkom konfliktu, napadima i zlostavljanjima ili pak u nečemu drugom što pripada kategoriji nedovršenoga ili neizrečenog iskustva. Potaknuti osobu da imaginacijom ponovno uđe u trenutak u kojem terapeut glumi osobu s kojom su prethodno imali navedena iskustva za klijente djeluje vrlo oslobađajuće. Naime, prilika da događaj mogu drugačije konstruirati, reći ono što još nisu, izgovoriti što nisu znali ili mogli, popraviti nesporazum ili svađu, otkloniti strah ili prijetnje, obraniti se od napada i(li) zlostavljanja, doživjeti od druge strane ono što prethodno nikad nisu, na klijente djeluje vrlo pozitivno i gotovo stvarno, pa se te iste osobe s potpuno drugim emocijama mogu vratiti svojemu stvarnom životu. Klijenti mogu igrati svoju, ali i neku drugu ulogu uslijed koje terapeut preuzima igranje one njihove. U tom smislu ili klijent ili terapeut imaju moć promijeniti događaj za dobrobit osobe u terapijskom procesu. Uloga može biti koliko god je potrebno za neki događaj ili za stjecanje različitih iskustava s više osoba iz svoje okoline.
Dakle, gluma u terapiji ima primjenu koja, uz ozbiljne razloge da se želi pomoći klijentu, vanjskim promatranjem može biti okarakterizirana kao ozbiljan ili neozbiljan proces. Najljepša, najveselija i najneozbiljnija iskustva se mogu dogoditi glumeći s djecom ili pred djecom. Gluma uvijek donosi sigurno probijanje njihovih podignutih zidova i rezultat u situaciji čak i kada su djeca u povlačenju, poput poremećaja iz autističnoga spektra. A u iznimno maštovite djece, poput onih s ADHD-om, gluma otvara put pri usvajanju i najtežih akademskih znanja kao i dosadnih i potpuno nezanimljivih sadržaja poput tablice množenja. Sve što se moglo začiniti bilo kojim elementom koji bi ih iz stvarnosti prebacio u svijet imaginacije, donosi rezultat, ali i sate i sate iskrenoga smijeha.
Gluma u terapiji stoga ima vrlo široku primjenu i vrlo velik raspon ciljeva na planu rehabilitacije i psihoterapije. Najčešće, same postupke terapije glumom rijetko izdvajamo od drugih terapijskih primjena, odnosno kombiniramo elemente iz mnogih terapijskih područja držeći se načela da jedino spontanost i prilagodba klijentu mogu dovesti do konačnih rezultata.
Konačni cilj svih tretmana je napredovanje i boljitak funkcioniranja na kognitivnom, emocionalnom, socijalnom, komunikacijskom, motoričkom i općem planu rasta i razvoja, odnosno promicanje kvalitetnijeg života pojedinaca kao i njihovih obitelji te kompeziranje uspavanih ili nerazvijenih funkcija s ciljem postizanja što veće uspješnosti na određenim područjima, stjecanjem znanja, sposobnosti i samostalnosti.