Često se danas govori o poremećajima koji među upadljivijim simptomima bilježe nerazvijen govor ili usporen razvoj govora. Ako želimo razviti djetetov govor, prije svega moramo dobiti glas. U trenutku kada dobijemo glas, on najčešće i dalje ne predstavlja definiranu jezičnu strukturu. Često je na početku samo riječ o imitaciji nekih zvukova, a tek poslije dolazi do postupnog približavanja izgovaranja riječi. Osoba koja vrši govorno-jezičnu terapiju zapravo vrši proces koji na određeni način možemo opisati kao provociranje govora, a potom i oblikovanje i prolazak kroz daljnje faze do smislenog i funkcionalnog korištenja tog govora za komunikaciju. Naš kabinet se bavi ovom djelatnosti dugi niz godina.
Premalo smo svjesni važnosti govora i komunikacije u našem životu, ne misleći pritom samo na one koji tek uče govoriti i komunicirati ili one kojima ova područja predstavljaju prepreke. Govor je niz poznatih jezičnih formi koje kao alat mogu biti upotrjebljene u svrhu verbalne komunikacije, a i ne moraju. U ovom drugom slučaju jezične forme ostaju iskorištene isključivo kao proces kojeg pojedinac izvodi sam za sebe, bez uključivanja okoline. Komunikacija je vještina koja se može odvijati verbalno i neverbalno i uključuje proces izmjene koji se događa s drugom osobom, odnosno osobama.
Česti je primjer da roditelji djece koja nemaju razvijen govor, dolaze s upitom kojim pred terapeuta stavljaju samo jedan zahtjev: isprovocirati sposobnost govora koji bi se trebao potom u potpunosti razviti. Međutim, riječ je o nedovoljno kvalitetnoj ideji koja bi, u mnogim slučajevima, dovela do toga da isti pojedinci uopće ne bi bili povezani sa svojom okolinom. Bolje je težiti ishodu da dijete kvalitetno komunicira s okolinom, pa makar ona bila isključivo neverbalne prirode (u slučaju da postoji bilo kakva anatomska ili neurološka prepreka), nego tome da dijete možda neprestano i govori, a ne služi se govorom u svrhu komunikacije. Stoga, problem govora i komunikacije je kompleksan i treba biti realan u ciljevima i ishodima koje se želi postići.
Područje koje je u preklapanju sa spomenutim, ali se proteže i prema područjima predvježbi za čitanje i pisanje, povezuje multisenzoriku i govor te se naziva piktografska ritmika. Ona obogaćuje govor koristeći se parametrima koji su definirani pojmovima neuroloških i psiholoških zakonitosti, ali uključuje i lingvističke i pedagoške pristupe. Piktografska ritmika se koristi svim osjetilima u svrhu razvoja ili unapređenja govora te, dakako, govornim organom, ali i pokretima ruku.
Poteškoće u razvoju, intelektualne teškoće, ali i problemi koncentracije i pažnje, zahtijevaju često posebniji pristup koji pomaže djetetu u učenju. Terapeut poznaje znanstveno i iskustveno kako se ti procesi u rehabilitaciji mogu olakšati i unaprijediti funkcije. To vrijedi i za djecu koja zbog nekih drugih teškoća poput psihičkih smetnji, trajnih ili privremenih (anksioznosti, strahova, paničnih napada, traumatskih iskustava i sličnog) ne uspijevaju sustići školski program i imaju potrebu za individualizacijom. Tada pomoć u učenju mogu biti i sati provedeni u rehabilitaciji s terapeutom, ali svakako upotrijebljeni najviše na način da donose spoznaju kako koristiti mehanizme i modele učenja koji će se moći generalizirati i u drugim situacijama.
Konačni cilj svih tretmana je napredovanje i boljitak funkcioniranja na kognitivnom, emocionalnom, socijalnom, komunikacijskom, motoričkom i općem planu rasta i razvoja, odnosno promicanje kvalitetnijeg života pojedinaca kao i njihovih obitelji te kompeziranje uspavanih ili nerazvijenih funkcija s ciljem postizanja što veće uspješnosti na određenim područjima, stjecanjem znanja, sposobnosti i samostalnosti.