Glazboterapija kao dio terapije kreativnošću predstavlja razrađenu metodologiju i cijeli niz tehnika primjerenih čovjeku i njegovu razvoju. Glazba nije jedini element, već se koristi i niz fenomena koji uključuju zvuk, buku i pokret kao osnove za primjenu ove u suštini neverbalne terapije. Njezin cilj je da otvori komunikacijske kanale, osposobi klijenta za socijalno funkcioniranje, podigne razine kognitivnog funkcioniranja aktiviranjem pažnje uz maksimalnu razinu estetske komponente i doživljaja ugode.
Glazbena terapija nalazi svoju primjenu u rehabilitaciji, ali se uspješno rabi i kao psihoterapijski pristup. Gotovo je nemoguće doživjeti ovu podjelu jer do sada profesionalno nismo uspjeli raditi na ciljevima rehabilitacije, a da nismo postigli i ciljeve psihoterapije, i obrnuto. Intervencije unutar improvizacije glazbene terapije nude strukturu koja može stvoriti jasne okvire za razvoj učenjem i prilagođavanjem. Potiče se razvoj kreativnih vještina kako bi najviši cilj bio postizanje potpune slobodne improvizacije u kojoj nedostatak usmjeravanja od modela može klijenta bez prethodnoga glazbenog iskustva ostaviti da se „bori“ i otkrije kako samostalno kreirati glazbu. Improvizacije, bilo da su strukturirane ili potpuno slobodne, čine složen izvor podataka i mogućnost analize. Učinak glazbene terapije na osobe koje imaju različite poteškoće ipak mora imati primarni cilj, a to je stvaranje osjećaja radosti i ushita. Suočavanje s teškim problemima stanja klijenta, kao i ulazak u samu srž, glavni je zadatak ovakvih terapijskih intervencija. Glazbena terapija je sveprisutna u svijetu i takav je tretman uvijek dio multidisciplinarnih intervencija, posebice kada su u pitanju ciljevi poput komunikacije, stvaranja osjećaja uzajamnosti i općenito razvoja odnosa s okolinom i dr.
Ukoliko glazbena terapija nalazi svoju primjenu u rehabilitaciji, tada je moguće vršiti intervencije radi poboljšanja funkcioniranja na području: 1. komunikacije – potpomognuto aktiviranje intersubjektivnoga ponašanja, spontana inicijacija kontakta, razvoj značajnih gesti i znakova, pojavljivanje jezičnih formi od sloga do riječi, razvoj komunikacijske vokalizacije; 2. socijalnoga razvoja – kratka interakcija, podijeljenost i razumljivost iskustva, izgradnja vještina stvaranja odnosa, tolerancija na promjenu, odgovori s ubacivanjem, fleksibilnost; 3. emocionalnoga razvoja – razvoj i povećanje osjećaja vlastitoga ja, sadržavanje emocionalne ekspresije, empatijska sinkronizacija (podijeljene emocije, uviđanje tuđe emocije, pojavljivanje samovrednovanja); 4. kognitivnoga razvoja – razvoj svjesnosti, kratko usmjeravanje pažnje, razvoj združene pažnje s razumijevanjem, razvoj koncentracije, razvoj organizacijskih vještina i razvoj pamćenja; 5. motoričkoga razvoja – puzanje potrbuške i samostalno sjedanje, ljuljanje na rukama i koljenima, samostalno podizanje uz namještaj, postranično hodanje uz namještaj ili držanjem za jednu ruku, uspostavljanje ravnoteže bez pridržavanja i samostalni koraci, igranje poluotvorenim šakama, stavljanje predmeta u usta, ciljano i palmarno hvatanje s ispruženim palcem, prebacivanje predmeta iz ruke u ruku, namjerno ispuštanje predmeta i hvat kažiprstom i palcem poput pincete i 6. općega razvoja – tolerancija na zvukove, nestanak otpora u tjelesnom kontaktu, svrsishodno korištenje objekta, odmicanje od navika, stereotipija, rituala, perseveracije i opsesivnih ponašanja, pojavljivanje interesa za novo, nestanak nepoželjnih oblika ponašanja.
Veliki dio seansi glazbene terapije oslanja se na veći udio spontanosti i fleksibilnosti u samom procesu, no neke tehnike uistinu služe tome da bi se klijenta navelo na to da bolje funkcionira i unaprijedi svoje stanje. Teško je unaprijed isplanirati i zamisliti terapijsku seansu jer ona ovisi o klijentu, a tehnike koje se primjenjuju uvijek traže ostvarenje baze koju klijent može pratiti te postupno idu k onima zahtjevnijim koje traže veći angažman klijenta, veću spontanost, veću kreativnost i veću samostalnost.
Pjevanje je spona između fizičkoga i duhovnog, između vanjskoga i unutarnjeg svijeta. Stoga je osjećaj ugode koji se primjerice događa stvaranjem vlastite melodije pun rasterećenja od svakodnevnih briga. Slušanje pjevane glazbe potiče snažnu unutarnju impresiju koja se na čovjeka prenosi neverbalnim putem. Tako gledano, glazba je u osnovi nužna za opuštanje i relaksaciju cijeloga našeg bića. Čovjek koji se izložio glazbi koja mu godi spreman je drugačije sagledati i usvojiti iskustva koja se pred njime nađu.
Konačni cilj svih tretmana je napredovanje i boljitak funkcioniranja na kognitivnom, emocionalnom, socijalnom, komunikacijskom, motoričkom i općem planu rasta i razvoja, odnosno promicanje kvalitetnijeg života pojedinaca kao i njihovih obitelji te kompeziranje uspavanih ili nerazvijenih funkcija s ciljem postizanja što veće uspješnosti na određenim područjima, stjecanjem znanja, sposobnosti i samostalnosti.
